Materijalna šteta i umanjenje vrijednosti

Materijalna šteta postoji kada je stvar oštećena, uništena ili joj je umanjena ekonomska upotrebljivost. To može biti posljedica saobraćajne nezgode, ali i šteta na stanu, zgradi, mašini, telefonu ili opremi koja se koristi za rad. Nije odlučujuće samo da li stvar još funkcioniše. Dokazivo umanjenje tržišne vrijednosti takođe može predstavljati gubitak.

§ 1323 ABGB u osnovi stavlja u prvi plan vraćanje ranijeg stanja. Ako to nije moguće ili nije dovoljno, slijedi novčana naknada. § 1332 ABGB procjenu u načelu vezuje za uobičajenu vrijednost. Zato stanje i tržišnu vrijednost neposredno prije događaja treba što konkretnije evidentirati.

Kod provjere zahtjeva odvojeno se posmatraju tok događaja, odgovornost, oštećena stvar i imovinska posljedica. Tako se račun za popravku ne izjednačava sa cjelokupnom štetom, a zahtjev za umanjenje vrijednosti ne postavlja bez razumljive osnove.

Kod štete koja se može popraviti važni su troškovi potrebni za stručnu obnovu. Predračun je važan prvi pokazatelj. On ne odgovara uvijek na pitanje da li je svaki rad potreban, da li treba uzeti u obzir poboljšanje ili da li je popravka još ekonomski razumna.

Kod ekonomskog totalnog gubitka vrijednost stvari prije događaja uglavnom se poredi sa ostvarivom vrijednošću ostatka. Zamjenska vrijednost nije automatski jednaka prvobitnoj kupovnoj cijeni. Starost, oprema, stanje, regionalne tržišne cijene i uporedivost zamjenske stvari mogu biti odlučujući.

Ako se oštećena stvar dalje koristi ili popravi, treba jasno zabilježiti odluku i razvoj troškova. Popravka bez dokumentacije, odlaganje bez dokaza ili miješanje ranije i nove štete otežavaju kasniju procjenu.

Umanjenje vrijednosti može postojati kada se stvar nakon stručne popravke može koristiti, ali na tržištu vrijedi manje nego uporediva neoštećena stvar. Kod vozila se često govori o merkantilnom umanjenju vrijednosti. Kupci mogu znati za popravljenu raniju štetu i zbog toga ponuditi nižu cijenu, iako je tehnička funkcija obnovljena.

Umanjenje vrijednosti nije fiksni procenat. Važni mogu biti starost, kilometraža, vrsta i obim štete, kvalitet popravke, tržišna traženost i obaveza otkrivanja ranije štete. Kod starijih ili već znatno oštećenih stvari dodatni gubitak može biti manji ili se ne može dokazati.

Pouzdana procjena poredi stvar prije i poslije događaja. Fotografije, servisna dokumentacija, raniji računi, nezavisno vještačenje i konkretne uporedne ponude mogu pomoći. Sama tvrdnja da stvar vrijedi manje obično nije dovoljna za obračun.

U zavisnosti od slučaja materijalnoj šteti mogu se dodati nužni prateći troškovi. To mogu biti stručna procjena, odvoz ili prevoz, nužno čuvanje, odlaganje ili razumna privremena zamjena tokom popravke. Za svaku stavku potrebna je razumljiva veza sa štetnim događajem.

Vrijeme utrošeno na obradu zahtjeva ne nadoknađuje se automatski. Važno je da li je nastao konkretan imovinski gubitak i da li je trošak bio potreban za odgovarajuću obnovu. Uslovi osiguranja mogu sadržati posebna pravila o pokriću, franšizi i obavezama.

Zato treba čuvati račune, potvrde o uplati, dokumente o najmu ili posudbi i komunikaciju sa radionicom i osiguravateljem. Ako je stvar korištena za rad, mogu se pojaviti i gubitak korištenja ili izgubljena zarada. Te stavke treba posebno ispitati i dokazati.

Čuvanje dokaza počinje neposredno nakon događaja. Fotografisati oštećenu stvar iz više uglova, zabilježiti mjesto i vidljive tragove i sačuvati kontakte svjedoka. Nakon saobraćajne nezgode treba sačuvati i zapisnik, policijsku dokumentaciju, podatke o vozilima i prijavu osiguranju.

Prije popravke prvobitna šteta treba ostati provjerljiva. Radionica može dokumentovati stanje, a kod složenih šteta može biti potrebno vještačenje. Kod nekretnina ili mašina vrijedni mogu biti planovi, protokoli održavanja, mjerenja i ranija dokumentacija o stanju.

Čuvanje dokaza ne smije odložiti nužne mjere. Hitne mjere za uklanjanje opasnosti ili sprečavanje veće štete treba preduzeti i zabilježiti fotografijama, računima i kratkim obrazloženjem. Tako ostaje jasno šta je bilo odmah potrebno, a šta je naručeno kasnije.

Zahtjevi za naknadu štete u načelu zastarijevaju prema § 1489 ABGB za tri godine od saznanja za štetu i odgovornu osobu. Tačan obračun zavisi od slučaja i razvoja štete. Sama komunikacija sa osiguravateljem ne osigurava uvijek zahtjev na pravno siguran način.

Kod ostvarivanja zahtjeva treba odvojiti osnov zahtjeva, pojedinačne stavke štete i iznos. Pregledan obračun treba navesti koji se troškovi popravke, umanjenje vrijednosti i dodatni troškovi potražuju i koji dokument potkrepljuje svaku stavku.

Ako su odgovornost ili visina sporne, rana pravna procjena može pomoći da se odredi prava suprotna strana, sačuvaju dokazi i izabere ekonomski razumno rješenje. Kod osiguranja treba prikupiti i policu, prijavu štete i sva pisma o regulisanju.

Prema § 1304 ABGB sopstveni doprinos može umanjiti naknadu. To može biti važno ako nije preduzeta razumna mjera zaštite, ako nije spriječena dodatna šteta ili je popravka bez jasnog razloga nepotrebno poskupjela. Procjena je uvijek vezana za konkretne okolnosti i razumnost.

Obaveza umanjenja štete ne znači da treba izabrati najjeftinije ili najlošije rješenje. Ipak, treba moći objasniti zašto su određena popravka, zamjena ili privremena mjera bili potrebni. Zato treba sačuvati ponude, odobrenja i razloge za izabranu mjeru.

Pažljiva procjena odvaja pitanje ko je prouzrokovao štetu od pitanja koje posljedice još treba nadoknaditi. To je posebno korisno kod umanjenja vrijednosti, potpune štete i gubitka korištenja.